Pčele u dnevnoj sobi: genijalna ideja ili nepotrebno poigravanje s prirodom?
Zamislite da u vlastitoj dnevnoj sobi imate pčelinju zajednicu. Ne jednu ili dvije pčele koje su slučajno uletjele kroz prozor, nego nekoliko hiljada pčela, sa maticom, leglom, zalihama meda i svim onim što čini jednu organizovanu zajednicu.
Sjedite, pijete kafu i kroz staklo posmatrate život koji se inače odvija skriven od naših očiju. Pčele se kreću po saću, hrane larve, prenose nektar i obavljaju poslove koji su im dodijeljeni. Za to vrijeme njihove sestre izlaze kroz poseban otvor u zidu kuće, odlaze na pašu i vraćaju se s hranom.
Takve košnice zaista postoje. Poznate su kao observation hives, odnosno posmatračke košnice, i već decenijama se koriste za istraživanja, obrazovanje i upoznavanje ljudi sa životom medonosnih pčela.
Na prvi pogled djeluju kao idealan način da se priroda približi čovjeku. Međutim, kada se malo dublje upoznamo s biologijom pčelinje zajednice, pojavljuje se nekoliko veoma zanimljivih pitanja.
Pčelinje društvo ne zavisi samo od temperature prostorije
Jedna od najneobičnijih osobina medonosnih pčela jeste njihova sposobnost da aktivno regulišu temperaturu legla.
Dok temperatura izvan košnice može značajno varirati, pčele nastoje održavati područje u kojem se razvija leglo na približno 34 do 36 stepeni Celzijusa.
Kada je hladno, pojedine radilice proizvode toplotu aktiviranjem grudnih mišića. Kada temperatura poraste, druge donose vodu, raspoređuju je po površinama u košnici i pokretima krila pospješuju isparavanje i ventilaciju.
Zapravo, ne postoji jedna pčela koja upravlja grijanjem ili hlađenjem. Termoregulacija nastaje iz ponašanja velikog broja jedinki koje reaguju na lokalne uslove.
To je jedan od razloga zbog kojih naučnici pčelinju zajednicu često proučavaju kao superorganizam.
Sada zamislite da tu zajednicu smjestimo u staklenu konstrukciju pored velikog prozora.
Sunčevo zračenje može zagrijavati košnicu mnogo brže nego što očekujemo. Pčele će pokušavati održati odgovarajuće uslove, ali njihove mogućnosti nisu neograničene. Ako temperatura previše poraste, ugroženi su i leglo i odrasle pčele, a pri ekstremnom zagrijavanju može doći i do deformacije saća.
Zbog toga stručne preporuke za posmatračke košnice posebno naglašavaju zaštitu od direktnog sunca, odgovarajuću ventilaciju i mogućnost kontrole uslova u kojima se zajednica nalazi.
Vidjeti sve ne znači i razumjeti sve
Jedna od najvećih prednosti staklene košnice jeste mogućnost posmatranja pčela bez stalnog otvaranja njihovog doma.
Možemo pratiti polaganje jaja, razvoj legla, skladištenje polena i nektara, pa čak i poznati ples pčela kojim radilice drugim članovima zajednice prenose informacije o udaljenosti i pravcu izvora hrane.
Upravo su posmatračke košnice imale važnu ulogu u istraživanjima pčelinje komunikacije. Karl von Frisch je, između ostalog, proučavanjem ponašanja pčela razjasnio značenje njihovog plesa, za šta je 1973. godine dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu.
Ipak, tu postoji jedna zamka.
Čovjek može satima posmatrati pčele kroz staklo i steći utisak da potpuno razumije stanje zajednice. Ali prisustvo matice, izgled vidljivog dijela saća ili intenzitet kretanja ne mogu sami po sebi potvrditi da je društvo zdravo.
Problemi s varoom, bolestima, nedostatkom hrane ili razvojem legla ne moraju biti očigledni samo na osnovu površinskog posmatranja.
Staklo nam omogućava da vidimo mnogo više nego inače, ali ne može zamijeniti znanje i pravilnu pčelarsku praksu.
Postoji još jedan problem: veličina zajednice
Mnoge posmatračke košnice konstruisane su tako da zauzimaju malo prostora. Nerijetko sadrže samo nekoliko ramova, raspoređenih tako da se pčele mogu posmatrati s obje strane.
Međutim, pčelinja zajednica nije jednostavan skup jedinki koji možemo proizvoljno smanjivati bez posljedica.
Broj radilica utiče na mogućnost održavanja temperature, njegu legla, odbranu, prikupljanje hrane i stvaranje rezervi.
Univerzitet Florida, u stručnim materijalima o posmatračkim košnicama, posebno upozorava na osjetljivost malih zajednica i potrebu za redovnim nadzorom i održavanjem.
Drugim riječima, pčelama nije dovoljno osigurati izlaz iz kuće i nešto prostora za izgradnju saća. Potrebno je osigurati uslove u kojima zajednica može dugoročno funkcionisati.
Znači li to da pčelama nije mjesto u kući?
Ne nužno.
Dobro projektovana posmatračka košnica može biti izuzetno vrijedna za obrazovanje i naučna istraživanja. U školama, muzejima i istraživačkim ustanovama ona omogućava ljudima da razumiju ponašanje pčela koje bi inače teško mogli vidjeti.
Posebno je zanimljivo što pčele u takvim košnicama mogu imati potpuno slobodan izlaz u prirodu. Njihovo kretanje nije ograničeno na prostoriju, a posmatrač ostaje fizički odvojen od zajednice.
Ipak, takva konstrukcija zahtijeva ozbiljno planiranje, siguran i nepropustan izlazni kanal, mogućnost održavanja, odgovarajuću ventilaciju i stalnu brigu o zdravlju društva.
Zato nije opravdano zaključiti da je svaka staklena košnica loša za pčele, baš kao što nije opravdano tvrditi da su uslovi u njoj automatski dobri samo zato što su pčele aktivne i naizgled mirne.
Presudni su konkretni uslovi u kojima zajednica živi.
A šta o svemu tome misle pčelari?
Možda je najzanimljivije pitanje zapravo sljedeće: da li bismo mi, koji se bavimo pčelarstvom, željeli imati ovakvu zajednicu u vlastitoj kući?
Zamislite da možete svakog jutra pratiti šta se događa u košnici, a da pritom nijednom ne podignete poklopnu dasku niti izvadite ram.
Biste li smatrali da takva mogućnost opravdava dodatne zahtjeve i rizike koje donosi ovakav način držanja pčela?
Ili biste, bez obzira na sve prednosti, ipak dali prednost klasičnoj košnici smještenoj na pčelinjaku?
Posebno bi bilo zanimljivo čuti iskustva pčelara koji su imali priliku raditi s posmatračkim košnicama.
Da li biste u svojoj dnevnoj sobi držali pčelinju zajednicu kada bi joj bili osigurani svi potrebni uslovi? I još važnije, mislite li da bi takva zajednica mogla godinama uspješno funkcionisati?
Podijelite članak
Podijeli na Facebooku